Sesija 1: Početak

Pošto sam napravio blog, Amila reče:" Dino, red bi bio da napišeš i post,jer Dino, znaš, to je i bit bloga, pisanje, djeliti svoje osjećaje,iskustva sa tvojim on-line frendovima. Ali prvo moraš prevazići taj glupi osjećaj da nikog nije briga za tvoje osjećaje, Dino, vjeruj mi, briga ih je!"
Mislim se, to mi više zvuči na terapiju, nego na dobrovoljnu ispovijest, no dobro. Vratimo se mi na činjenicu da ljudi stvarno brinu za tuđe osjećaje, ne bitno znaju li tu istu osobu ili ne. Lično, pun mi onaj svojih briga i pretjerane patetike,kamoli još da trošim nerve na tuđi jad i  bijedu. Kraj prve sesije, Amila mi prijeti razbiće me zakasnimo li na sastanak sa našim pacijentima… nastavićemo ubrzo…

5 komentara

  1. da i to,ali i nekome {ne kažem meni,i meni su predosadni oni patetični blogovi,koje i ne čitam stihovi,on me voli a ne možemo bit zajedno itd} ali owo govorim za druge,lakše je nekom,ko je taj trenutak u depri,widjeti da barem nije jedini iLi mozda procitati kako su se drugi nosili s tim,kako su izasli na kraj problemima koji su slični ili identični njihovim problemima…..

    haha,šta ispriča…

    al tako ti je:)

    a ipak bolje je uvijek swe pretvoriti u zajebanciju i smijeh,pisati postove koji će zainteresovati i zabaviti čitatelje….

    et ja sam ti morala malo filozofirat i da opravdam onu peticu iz bosanskog:P

Komentariši